HERMELIN kunić- Mali skakutavi četvoronošci.

HERMELIN kunić- Mali skakutavi četvoronošci.

Hermelin pojavio se oko 1900.g. u Engleskoj, a 1903.g je standardizovan. Njegova boja je bijela s crvenim ili plavim očima.

Hermelin kunić je izraziti predstavnik male rase zbog svog zbijenog, kratkog i valjkastog oblika tijela koje je podjednako široko na prednjem i zadnjem dijelu. Noge su mu kratke i nježne, a rep malen i dobro prilježe uz tijelo. Glava mu je u odnosu na tijelo velika i kuglastog oblika sa širokim čelom i njuške sa velikim očima koje se jako ističu. Uši mu stoje uspravno i usporedo, dužine do 5,5cm.Težina mu se kreće od 0,7kg do 1,5kg, a idealna težina mu je od 0,9 do 1,25kg. Krzno mu je kratko, dužine od 1,8 do 2cm, gusto i nježno s laganim pokrovom.

HERMELIN kunić postoji u jednoj i samo jednoj boji, a to je BIJELA.
Ne postoji varijacija hermelina u kombinaciji drugih boja, to su laži i podvaljivanja kupcu.
Ne postoji dugodlaki niti lavljoglavi Hermelin kunić.

Mali skakutavi četvoronošci, patuljasti kunići, sve su traženija konkurencija najomiljenijim kućnim ljubimcima - psima, mačkama, pticama, ribicama... Kunića je mnogo vrsta, od patuljastih, uglavnom teških oko 1,5 kilograma, do orijaša, težih i više od 10 kilograma. Žive i desetak godina. U prodavaonicama kućnih ljubimaca prodaju se uglavnom najmanje, patuljaste vrste - hermelin, obojeni, ovnoliki, lisičasti i rex. Na početku je upoznavanja tih životinjica potrebno povući crtu između njih i zečeva.

Oni su vrlo pitoma bića, vole društvo ljudi i relativno se lako dresiraju. Kako žive s ljudima, mnogi ih smatraju inteligentnijim životinjama od zeca. Nakon nekoliko sedmica nauče gdje treba obavljati nuždu, a gdje ne. Kao metoda dresure efikasniji je način nagrada nego kažnjavanja.Oni uopšte ne smrde, kako mnogi misle, jer su jako čiste životinje bez mirisa, te ih uopšte ne treba kupati jer nema smisla.Patuljasti su kunići vrlo umiljata stvorenja, vole se maziti, ali se ne preporučuju jako maloj djeci jer ne vole da se razvlače. U stanovima obično žive u kavezima, a kad nauče obavljati nuždu na za to određena mjesta, vlasnici ih obično puštaju da slobodno šeću stanom. Treba pripaziti na kablove, koje grizu uglavnom iz dosade. Hrane se sijenom, posebnim mješavinama sjemenki, te svježim voćem i povrćem. Ne preporučuje se davanje kupusa i cvjetače, poželjniji su mrkva, blitva, mlada pšenica, peršin. Ne treba pretjerivati sa svježim voćem i povrćem, zbog opasnosti od dehidracije. Neki patuljasti kunići jedu svoj izmet - ako se hrana koju pojedu ne probavi posve, pa svakako žele doći do hranjivih sastojaka. Vrlo otporni kunići nisu bolešljiva stvorenja, kada su zdravi, nos im treba biti suh, a oči bistre. Veterinaru se najčešće vode radi  skraćivanja zubića i noktiju. Zube u prirodi mnogo više troše, no ako im zubi pravilno rastu, skraćivanje kod veterinara uglavnom nije potrebno. Ponekad se pojavljuju kožni paraziti i gnojni apscesi uglavnom zbog pokvarenih zuba. 

Te su bolesti uglavnom izlječive, no znaju trajati dugo i biti jako iscprljujuće za kunića, što može uzrokovati uginuće. Česte su i upale uha zbog parazita i žuljevi na zadnjim šapicama. Posebno pažnju treba obratiti probavnim problemima jer kunić od dehidracije može uginuti u jednom danu. Izmet treba biti okrugao i suh, a javi li se proljev i jako male kuglice, kunića je potrebno odvesti kod veterinara.