Morske vidre mnogi obožavaoci smatraju najslađim divljim životinjama, zbog velike popularnosti.

Morske vidre mnogi obožavaoci smatraju najslađim divljim životinjama, zbog velike popularnosti.

Morska vidra (Enhydra lutris) je najveći član porodice Mustelidae gde joj društvo još prave riječne vidre, tvorovi, jazavci,lasice i drugi. Sa druge strane ona je najmanji morski sisar u Sjevernoj Americi. Posjeduju brojne prilagođenosti na hladnoću.

Morska vidra je sisar s prirodnim staništem u području sjevernog Tihog oceana. Nekada su se primjerci ove vrste mogli vidjeti u svakoj uvali od sjevernog Japana i obala Kamčatke preko Aleutskih otoka do Kalifornije.

Morske vidre su superplivači koji rijetko izlaze na obalu. Odmor i spavanje se takođe obavljaju u vodi tako što umotane u alge plutju na leđima. Boravak u vodi koja ima samo 1-10 stepeni C nije nimalo prijatan, naročito kada u tijelu ne postoji izolacioni sloj sala koji poseduju drugi morski sisari. U tom slučaju za održavanje temperature tijela odgovorno je krzno te se vidre na njega i oslanjaju. Morske vidre imaju najgušće krzno u životinjskom svetu sa oko 400 000 dlaka na cm², dok ljudi imaju samo 20 000 dlaka na cijeloj glavi.

Krzno se sastoji od dva sloja, vodootporni sloj dugih dlaka i deblji sloj kratkih dlaka. U krznu se nalazi izolacioni sloj vazduha koji je veoma dobar toplotni izolator. Iz tog razloga vidre dosta vremena posvećuju održavanju krzna, čiste ga, raspetljavaju čvorove, uklanjaju labavi dio krzna, trljaju ga i na taj način istuskuju vodu iz njega, a ubacuju vazduh koji formira izolacioni sloj. Kada je krzno čisto zaštitne dlake su u potpunosti vodootporne što je bitan razlog za redovnu higijenu.
Vidre posjeduju još neke adaptacije korisne za očuvanje toplote. Rep im je znatno manji od drugih vidri te su na taj način smanjile površinu za odavanje toplote. Stopala takođe imaju smanjen odnos površine i zapremine.
Morske vidre su mesojedi sa samo 4 donja sekutića. Uobičajeno je da 3 puta dnevno idu u potragu za hranom, a onda 5-6 sati odmaraju. Svakog dana moraju pojesti hranu u količini koja iznosi 20-30 % od njihove težine kako bi održale visok metabolizam koji će se suprotstaviti gubitku toplote u hladnoj vodi. Hrane se školjkama, rakovima, morskim zvjezdama i ježevima, puževima i sa još oko 40 drugih morskih organizama. Za razbijanje školjki često koriste kamen te su one jedne od rijetkih životinja koje koriste alat pri lovu i ishrani. Rone do 37m u dubinu da bi pronašle hranu. Ronjenje traje oko 1 minut, a najduže zabilježeno je 4 minute. Sposobne su za odvajanje puževa od algi i za kopanje po morskom dnu u potrazi za školjkama.

Ispod svake prednje noge morska vidra obično ima kožnu vrećicu koja se širi do grudi i u koju odlaže prikupljenu hranu. Kada ispliva na površinu, vidra pluta na leđima i tako se hrani. Školjku će otvoriti tako što će je obijema šapama udarati o kamen naslonjen na prsa. Za pronalaženje hrane u tamnoj i mračnoj vodi koristi svoje veoma osjetljive brkove i prednje šape.

Morske vidre mnogi obožavaoci smatraju najslađim divljim životinjama, zbog velike popularnosti. Ovi su ljupki morski sisari jedna od najugroženijih vrsta na planeti, a njihovu važnost za zdravlje Pacifika i njegove obale malo ko zna.

Kako zaustaviti pad populacije morskih vidri i kako spriječiti sve veće erozije priobalnog tla, koje se sve većom brzinom obrušava jer je populacija morskih ježinaca eksplodirala nakon nestanka morskih vidri. Veliki apetit morskih ježinaca i njihov sve veći broj je uzrokovao nestanke morskih trava uključujući i bujne pacifičke šume kelpa. Kelp je služio kako prirodno stanište i “jaslice” brojnim morskim vrstama, no njegova je glavna uloga bila stabiliziranje podmorskih klizišta, tačnije učvršćivanje morskog tla, zahvaljujući bujnim i dubokom korijenju kelpa. 

Odrasle jedinke obično teže između 14 i 45 kilograma, što ih čini najvećim od svih vidri, no istovremeno jednom od najmanjih vrsta morskih sisara. Morske vidre imaju gusti sloj krzna, zapravo najgušći od svih vrsta sisara, s oko 400.000 dlaka na kvadratnom centimetru kože. Morske vidre najčešće nastanjuju plitka obalna područja, gdje se hrane manjim beskralješnjacima poput morskih ježinaca, školjkaša i hobotnica, lignjama i ponekad ribama. 

Sve do početka 20. vijeka, morska je vidra lovljena zbog svog krzna. Od bogate vrste s više miliona primjeraka, morska vidra je jedva preživjela popularnost svog bogatog krzna. Nakon što je utihnula zlatna groznica na Aljasci i u Kaliforniji, nezasitni “lovci” su pronašli “prirodno zlato”, malenu vidru čija krzna su bila toliko dragocijena da se njihova vrijednost plaćala po gramima. Do danas se populacija morskih vidri smanjila na nepunih dvije hiljade jediniki u 13 kolonija, te je potpuno nestala iz većeg broja nekadašnjih staništa. Populacija se povećala kroz pokušaje očuvanja vrste i ponovnim uvođenjem iste u nekadašnja područja nastanjivanja, pa ipak ova vrsta se nije uspjela značajno oporaviti, te se smatra ugroženom zbog svoje ranjivosti na izljeve nafte, grabežljivce, bolesti i parazite koje, dijelom dobija i od kućnih ljubimaca-mačke i oposumi.